Snijeg i led okovali su ovih dana planinu Bobiju, koja se nalazi nadomak Lušci Palanke, tridesetak kilometara od Sanskog Mosta, a posebno upečatljivu sliku pruža Bobijaško oko, zanimljiv prirodni fenomen koji u sve većem broju posjećuju turisti i zaljubljenici u prirodu.

Poseban dekor čitavom prostoru daju džinovske ledenice, a do ove kraške uvale, duboke nekoliko desetina metara, trenutno je teško doći zbog visokog snježnog pokrivača.

U dnu Bobijaškog oka nalazi se malo jezero, a čitav ovaj lokalitet kada se posmatra s okolnih uzvišenja izgleda kao golemo oko, po čemu je i dobio naziv.

Ranija geološka istraživanja su pokazala kako se radi o velikoj šupljini u kraškom tlu povezanoj s mrežom podzemnih vodotokova koji se prostiru kilometrima ispod površine zemlje.

Zbog dvosmjernog kretanja vode, kako ističe Emir Trožič, stručnjak za hidrologoju, radi se o esteveli koja za visokog vodostaja i obilnih padavina ima karakteristike vrela, dok pri niskoj razini vode postaje ponor, prenose Nezavisne.

Riječ je o svojevrsnom prirodnom sifonu koji odvodi velike količine vode s prostora Palanačkog polja, a ranija istraživanja su pokazala kako je Bobijaško oko vjerovatno povezano s ogromnom podzemnom akumulacijom svježe vode,  koja se krije u njedrima Grmeča, te s izvorima rijeka Dabar i Zdena.

Inače, za ovaj lokalitet vezuju se narodna predanja i legende, pa se tako pripovijeda o vilama i vilenjacima koji u noćnim satima pohode kraško vrelo i igraju svoja kola.

Legenda kaže kako je ovdašnjem seljaku u ponor upala ovca, a nekoliko dana poslije pronađena je na izvoru rijeke Dabar, kilometrima daleko, gdje ju je mrtvu izbacila voda.

Prije nekoliko godina Bobijaško oko je posjetila grupa engleskih ronilaca speleologa koji su istražili oko stotinu metara podzemnih vodenih labirinata pa je ustanovljeno kako dubine ove estevele nastanjuje čovječja ribica, endemski vodozemac iz praistorije, koji je opstao samo u potpuno čistim i mračnim vodama.